“Vjerujem, nebrojeno ste se puta uhvatili na snatrenju, s pogledom uprtim u riječni tok. Bježi vam voda s mislima, u nepovrat. Uvijek isti prizor, a opet drukčiji. Opsjednuti ste promišljanjima o prolaznosti, o fenomenu neponovljivosti na odabranom obrascu. O jedinstvenom trenutku koji se nikada više ne može i neće ponoviti. Tek u nekim sličnim varijantama, s odmakom će vas podsjetit na izvjesni događaj, na nešto što pamtite od ranije. Jer bila je to naprosto jedinstvena i neponovljiva situacija, kakvih zapravo ima ali su nadasve podložne trenutku. Rijeka migolji u nepovrat ostavljajući poruku ali i hraneći misli s kojima ste ispratili mreškanja na površini. Ne ide, sve ima svoj slijed, početak i kraj. Pokušavate zadržati nezadrživo! I Koraljkinu livadu vjetar leluja, ona je svakim trenom drugačija, a monotono ista. Pada vam napamet permutiranje vatre u kaminu. Preplet plamenih jezičaca, opet vas navodi na isto promišljanje: nikad više iste slike. Kakva kombinatorika, maštovitost i kreacija! Baš takovima se čine livadske krasotice, florealno ljepotarenje Koraljke Jukić. Sve je naoko bez iznenađenja i euforije, a opet puno dramatike i iščekivanja. Jer prošlost pa ma kakva bila uvijek je milija od monotone sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Naravoučenje: Malim se stvarima treba baviti dajući im na važnosti i značenju.”

Igor Brešan (dio teksta iz predgovora izložbe “Rožice na vetre”)